Hagioterapija-meditacija,Boris S.,11 mj.2006,CDP Zagreb

Volio bi da svatko od nas zaviri u svoje srce.
Da svatko od nas otkrije taj biser u sebi.
Da otkrije koliko je život velik u meni.
Ja nisam bilo tko, ja sam čovjek.

Mogu razmišljati, imam osjećaje, mogu stvarati, mogu ljubiti,mogu praštati.
Znam da nisam sam.
Znam da ova Zemlja nije kaznionica u koju sam bačen.
Ova Zemlja nije ograđena mržnjom , neljubavlju.
Gospodar ove Zemlje nije tama , mržnja.
Gospodar ove Zemlje je još uvijek ljubav i dobrota.
Jer da dobrota ne vlada, nas više ne bi bilo.
Da ljubav ne vlada nas također ne bi bilo.
Ja živim u prostoru u kojem prevladava dobro.
U kojem vlada dobro, u kojem dobro svaki dan trijumfira, ali ja živim u zemlji gdje me se želi uvjeriti u suprotno.
I gledam televiziju, slušam radio, čitam novine i ispada samo da je loše.
A onda, ja živim u zemlji gdje vjerujem da to dobro i ta ljubav nije neka hladna i prazna sila, nego iza te ljubavi da stoji osoba, koja me prati, čiji pogled je uvijek na meni.
Ali pogled kojeg zbog briga i tjeskoba i problema često puta uopće ne registriram.
Često puta ne registriram pogled bliske osobe u obitelji.
Često puta ne registriram pažnju, brigu, nježnjost bliske osobe.
Često puta vidim samo ono što je loše na toj osobi, a ne vidim ono što je dobro, lijepo.
Ne vidim ono čime me ta osoba nosi, štiti, podržava.
I to vidim samo onda kada toga nema.

Kao što kaže pjesma da se najviše čezne za onim što se gubi.
Tek kad to nestaje, tad spoznam da je to tu bilo.
Tad spoznajem da me to hranilo, lječilo, da mi je to davalo nadu.

I onda se pitam, kad sve to spoznajem, zašto ne spoznajem da sam trajno ljubljen.
Mnogi su rekli da Bog jest ljubav i da on ne može ne ljubiti.
A ja se tako često osjećam napušteno, osamljeno, neljubljeno.
Zar trebam doći u bolest, u muku, u tjeskobu da bi spoznao i vidio da postoji dobro, da nisam sam.
Zar nekako trebam pasti u potištenost, da bi drugi ljudi mogli doći do mene.
Da bi nekako mogao osjetiti da u svijetu ne postoji samo obaveze i problemi, već da postoje drugi ljudi koji nose dobrotu, pažnju, prijateljstvo.
I pitam se zašto to ne spoznajem.

Zašto svojom spoznajom toj ljubavi ne priteknem u susret.
Zašto ujutro, čim se probudim ne potrčim toj ljubavi u susret.
Zašto dopustim ujutro da mi u susret dotrče problemi tog dana.
I spoznajem da sam okružen ljubavlju koja me okružuje, a kao da ni sam često puta ni ne želim ili se ne usudim ili jednostavno neznam se njoj okrenuti.

Često puta doživljavam da svi drugi bolje misle o meni, nego što sam o sebi mislim.
Često me drugi hvale, kažu kako sve to uspjevaš.
A da se iznutra sam ne osjećam vrijedan.
Šta bi još trebao učiniti da se osjećam vrijedan
Kamo otići.
Recite mi kamo otići, što učiniti da bi bio vrijedan.
Da bi dosegao ona nutarnji cilj za kojim čeznem, onu nutarnju sigurnost, radost, slobodu, nadu, otvoreno srce, oslobođen svakog straha, svake nesigurnosti.
Kamo da odem.

Onda se želim podsjetiti da me sada Božje oči promatraju.
One tople oči, pune topline, prijateljstva.
Taj pogled i sada počiva na meni.
I taj pogled i sada moli upij ga.
Zagledaj se u moje oči.
I te oči su duhovne, one nisu tjelesne.
Tako u duhu, u nutrini postoje oči.
One oči kojima vidimo ljubav.
One oči kojima vidimo da li je neki čovjek dobar.
One oči kojima vidimo dobrotu, nježnost.

Božje oči mole tebe.
Otvori svoje oči prema mojima.
Zagledaj se u moje oči.
I otkrij da si ti u tim očima uvijek dragocjen i vrijedan.
U mojim očima si uvijek dragocjen i vrijedan.

Želim na tom pogledu osunčati svoju dušu, cijelu svoju nutrinu.
Kao što po ljeti na suncu mogu ugrijati svoje tijelo.
Tako i cijelo svoje biće može oživjeti na jednom Suncu.
Suncu, koje je dobrota.
Doista, ja svoju osobnost , svoju osobu mogu osunčati na Božjem pogledu, koji je pun dobrote, pun suosjećanja, pun ohrabrenja, pun podrške.

A onda mogu reći sa psalmistom kao što košuta žudi za izvorom vode , tako duša moja čezne za tobom.
Moja nutrina čezne za tobom
Ono najdublje čezne za tobom.
I ti Bože budiš tu čežnju u meni.
Ti si je dao.

I govoriš mi Nisi sam.
Kad iscrpiš sve ljudske snage, kad te svaki čovjek ostavi, ti mi govoriš.
Ja sam tu.
Ja sam te otkupio.
Imenom sam te sazvao.
Ti si moj.
I kroz vatru problema kad budeš prolazio, nečeš izgorjeti.
Ja te čuvam.
Bog tvoj.
Pomažem te  i podupirem.
I zato ne boj se.
I neka se pokrenu planine i potresu brijezi, ali moja ljubav se neće odvući od tebe.
Ne boj se.
Ne postoji prijetnja koja bi moga ugroziti tvoj život.
Ako sumnjaš , sjeti se.
Može li žena zaboraviti svoje dojenče.
Kad bi koja i mogla, ja te nikad zaboraviti neću.

Sjeti se svog majčinstva, očinstva, kako doista svoje dijete voliš.
Kako ne dopuštaš da mu se nešto desi.
I onda pokušaj to preslikati i primjeniti na sebe, da je ta ljubav Božja privržena tvom životu.

Ne boj se.

 

 

 

Ovaj unos je objavljen u Molitva. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovorite

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *

*

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>